Vjecita dilema jedne Bosanke: "... da se ponovo rodim.."
Piše: Adisa Huseinbegović Muhasilović
U Bosni se uzdah ne troši uzalud. Kad bosanka sjedne, uzme
fildžan u ruku i zagleda se u daljinu (obično kroz prozor koji treba oprat’ ili
tri ture veša za pranje), pa uzdahne, ne zbog toga što mašta o Maldivima. Jok!
Ona vrši reviziju sudbine uz onu čuvenu rečenicu: "E, da mi je ova pamet,
a one godine, da mi je da se ponovo rodim..."
Nije to onaj uzdah umora kad te noge izdaju a u krstima
sjeva ko da je kijamet. Ne. To je proizvod teške tišine koja nastupi kad kuća
na tren utihne, djeca odu u školu a muški se izgube za svojim poslom. To je
trenutak ženske inventure. U tom fildžanu, crnom krugu istine, iste su i
doktorica nauka i žena sa osam razreda škole. Obje gledaju u dno, tražeći
odgovore na pitanja koja se ne smiju naglas izgovoriti, jer bi zvučala k'o
pobuna. A kod nas se pobuna ne prašta, kod nas se "trpi i dura".
I tako, kreneš unazad. Kopaš po mentalnim fiokama.
Prvo ti na pamet padne onaj "fatalni" iz mladosti.
Znaš onaj, s kožnom jaknom i pogledom zbog kojeg si grizla jastuk i slušala
Dinu Merlina k'o da je pjevao tebi lično. Sjetiš se suza prolivenih jer te nije
pozvao, jer je prošao s drugom gradom. A onda, onaj satirični, mahalski obrt
realnosti. Vidiš ga danas. Stomak do zuba, visoki zalisci, u ustima groblje
kućnih ljubimaca. Kladionica mu druga kuća, a prva kuća mu liči na skladište
frustracija. Taj tvoj nikad prežaljeni princ danas je nečiji živi belaj. I onda
shvatiš, dok prinosiš fildžan usnama: "Hvala ti, Bože, i na onome što si
mi dao, a najviše na onome što nisi."
Onda te malo žacne kod ambicija. Sjetiš se onih
neprospavanih noći nad knjigom, ili onog posla kojeg si odbila jer "ko će
djecu čuvati", ili one diplome koja sad stoji zabačena negdje u kući,
možda ispod plakara u hodniku. Jeste, žulja to malo ispod lijevog rebra. Sve
smo mi mogle biti ministrice, direktorice i svjetske putnice. Ali, budimo
realne – papir ne grli. Diploma ne miriše na dječiju kosicu. Jeste, žrtvovala
si se. I neka si. To nije poraz, to je tvoj orden koji niko ne vidi, ali ti
znaš koliko teži.
A onda se pogled vrati u centar tvog svemira. Četiri zida.
Muž. Djeca.
Taj suživot je, moja ti, čista diplomatska misija u minskom
polju. Gledaš tog čovjeka s kojim dijeliš krevet i kredit. Dobar je on, al’
brate, težak k'o crna zemlja. Sjetiš se svakog pakovanja za more – one famozne
bosanske discipline gdje on gunđa, nabraja sve od postanka svijeta do
retrovizora jer "kud ćeš s tolikim stvarima", a ti s mrtvim mirom guraš
šerpu punjenih paprika i paket vode između rezervne gume i dječijih peraja.
Sjetiš se nedjeljnih ručkova kod svekrve, gdje se tvoje strpljenje rasteže k'o
ona jufka što nikad nije dovoljno tanka za njene popišmanjene standarde.
Generacijama su nas učili: "Šuti, trpi, sramota
je." I jesmo, šutjele smo. Ali smo u toj tišini, mic po mic, skontale kako
preuzeti komande. Možda on misli da je glava kuće jer galami kad stigne račun
za struju, ali ti si vrat koji tu glavu okreće. Ti znaš gdje su čarape, kad je
vakcina, i kako od 10 maraka napraviti ručak za četvero. Ti si, bona,
mađioničar, a ne žrtva.
Pogledaš oko sebe. Mali stan. Regal s početka ovog vijeka,
ili onaj moderni od iverice što se klima, svejedno je. Djeca koja zanovijetaju
i traže pare, markirane dukseve, patike. Ko bi im više nadavao. Teško je, ali
to je tvoje. Tvoja tvrđava.
Shvatiš, dok onaj talog u fildžanu postaje gušći, da sreća
nije Instagram filter. Sreća je preživjeti. Biti svoja. Bilo da si udata i
balansiraš u tom cirkusu, bilo da si se razvela i napravila svoj mir u 40
kvadrata. Ne grizi se. Bolje, sestro slatka, i razvedena sa svojom djecom i
svojim mirom, nego udata, a "ugašena". Bolje sama piti kafu u tišini,
nego je piti s nekim i gušiti se pri svakom gutljaju.
Kafa se popila. Ostao je samo toz. Gorak, gust, crn.
Ona rečenica s početka – "da se ponovo rodim" – to
je samo naš ventil. Kratki, ženski bijeg u paralelni univerzum gdje smo sve
neke manekenke na jahtama. Ali, kad bi nam neko sad ponudio da obrišemo sve, i
onaj belaj s mužem, i onaj neoprani prozor, i one dječije temperature, i onaj
kredit... bi li?
Ma kakvi.
Bosanska žena ustaje. Uzima onaj fildžan, pere ga pod mlazom
vode. Taj uzdah nije bio od tuge, nego od snage. Život ne čeka novo rođenje.
Život te čeka u kuhinji, u mirisu zaprške, u dječijem smijehu i u spoznaji da
si, uprkos svemu, ostala na nogama. Ne bi ti, moja ti, mijenjala ovaj svoj
ludi, krpljeni život ni za čiji tuđi savršeni.
Hajde, pristavi još jednu. Dok nisu došli.