Slučaj za parohijalizam: Povratak u selo od 150 duša

05.01.2026

Piše: Adisa Huseinbegović Muhasilović

Pun mi je kofer "građana svijeta". Znate taj tip – profilna slika im je uvijek u bojama trenutne globalne tragedije, srce im krvari za prašumama u Amazoniji dok ne znaju ime komšije s kojim dijele zid, a "empatija" im je valuta kojom kupuju moralnu superiornost na Twitteru (pardon, X-u).

Ali, hajmo biti brutalno iskreni u ovoj 2026. godini, iako sam negdje pročitala da se sad brutalna iskrenost tumači kao bahati bezobrazluk, ipak : Globalna empatija je laž. Biološka, neurološka i sociološka prevara.

Najradikalniji, najsofisticiraniji i, usudila bih se reći, jedini pravi ljudski čin danas nije "podizanje svijesti" o nekoj apstrakciji udaljenoj 5.000 kilometara. Ne. Najveći bunt je zabiti glavu u pijesak – ali ne bilo kakav pijesak, već u vlastitu zemlju, u vlastitu mahalu, i fokusirati se isključivo na onih 150 ljudi koji vas okružuju.

Dunbarov broj i tiranija lažnog humanizma

Robin Dunbar, britanski antropolog, još davno nam je nacrtao, a mi smo se pravili pametni i ignorisali: ljudski mozak može održavati stabilne društvene odnose sa maksimalno 150 ljudi. To je to. To je vaš hardverski limit. To je veličina prosječne bosanske svadbe (bez onih rođaka koje zoveš reda radi, čitaj ako nekad za nešto zatrebaju) ili malo boljeg džemata.

Sve preko toga? Sve preko toga je buka. Sve preko toga je kognitivni spam koji nas čini neurotičnim, anksioznim i, paradoksalno, potpuno bezosjećajnim.

Kada pokušavate osjećati bol cijelog svijeta – od poplava u Bangladešu do izbora u Americi – vaš mozak ne postaje veći; on samo razvodnjava emociju dok ne postane homeopatska vodica. Postajemo emocionalni turisti. Lajkamo tragediju, skrolamo dalje po još sadržaja za umirenje savjesti. Koje savjesti? Ali neka, važno je da se osjećamo kao dobri ljudi. A zapravo smo zombiji.

Osveta provincije

Zato je povratak parohijalizmu – toj ružnoj riječi koju su nam liberalni urbani elitisti prodali kao sinonim za zatucanost – zapravo jedini spas. Biti parohijalan, biti provincijalan, znači priznati svoje biološke granice. To znači reći: "Ne, ne zanima me šta je trending u New Yorku. Zanima me zašto mi komšija Mujo nije pokosio travu i treba li mu posuditi trimer."

Ovdje dolazi do onoga što zovem "Small Web" (Mali Web) i ruralna re-lokalizacija.

Pametni ljudi, oni koji su shvatili igru, polako se isključuju s algoritamskih dopaminskih mašina. Nećete ih naći kako se svađaju u komentarima na portalima. Oni grade "digitalne bašče". Zatvorene grupe, privatni serveri, newsletteri za šaku ljudi. Vraćaju internet na ono što je trebao biti – digitalna mahala. Mjesto gdje caruje povjerenje, a ne performativni bijes.

Ako je tvoj online krug veći od onoga s kim bi realno mogao popiti kafu i ogovarati (jer trač je ljepilo društva, ne zavaravajmo se), onda si u problemu. Ti si samo resurs za Marka Zuckerberga, a ne član zajednice.

Iluzija globalnog sela

Sjećate se bajke o "globalnom selu"? Ispostavilo se da globalno selo nije idilična zajednica gdje svi pjevamo "Imagine". To je zapravo globalna ludnica gdje svi vrište u isto vrijeme.

Pravi luksuz u 2026. nije putovanje na Maldive. Pravi luksuz je imati "pleme" od 150 ljudi kojima vjeruješ. To može biti tvoje fizičko selo – ona djedovina koju si do jučer gledao s prezirom dok si ispijao preskupu kafu sumnjive kvalitete u centru Sarajeva – ili tvoja visoko-povjerljiva digitalna enklava.

Zašto selo? Jer u selu od 150 ljudi ne možeš biti podlac , a da to ne košta. U "globalnom selu" anonimnost ti dopušta da budeš moralna nakaza bez posljedica. U mahali? U mahali se sve zna. I to je, vjerovali ili ne, zdravo. Taj socijalni pritisak, to "šta će narod reći", to je ono što nas drži ljudima.

Ignorisanje kao čin otpora

Ako niste odustali od čitanja već na prvom pasusu, evo mog recepta za preživljavanje mentalnog zdravlja i vraćanje dostojanstva: Ignorišite svijet.

Zvuči okrutno? Sirovo? Bahato? Možda. Ali vaš kapacitet za brigu je ograničen resurs. Ako ga potrošite na geopolitičke igre moći na koje nemate utjecaja, ne ostaje vam ništa za dijete koje vas vuče za rukav, za majku koja čeka poziv, za bolesnog komšiju.

Arbitraža budućnosti je jednostavna: Dok svi ostali gube razum u globalnom vrtlogu dezinformacija i lažne brige, vi investirajte u opipljivo. U lokalno. U onih 150 imena u vašem imeniku.

Budite provincijalci. Ljudine seljaci. Budite uskogrudni za sve ono što ne možete dotaknuti rukom ili srcem. Jer na kraju dana, kad se internet ugasi i kad nestane struje, neće vam pomoći "globalna zajednica". Pomoći će vam onaj s kim ste popili kafu i koga niste blokirali, ni uživo ni u glavi.

Vratite se u selo. Ako ne fizički, onda barem mentalno. Jer svijet ionako juri u propast, a u vašoj avliji još uvijek ima posla.