Silom gazda u kući: Hronika umora balkanske žene

Piše: Adisa Huseinbegović Muhasilović

Prošetajte čaršijom bilo kojeg bosanskog grada, od Sarajeva do Bihaća, utorkom u 11 prijepodne. Šta vidite? Vidite bašte kafića koje pucaju po šavovima. U njima sjede oni – čuvari pečata, stubovi društva, balkanski mužjaci. Naručili su dužu s mlijekom, "cugaju" kiselu i bistre geopolitiku. Rješavaju krizu na Bliskom istoku, sastavljaju Vladu, psuju selektora i onog "lopova" što im je naplatio parking. Testosteron pršti, ali samo verbalno. A dva metra dalje, na trotoaru? Prolazi ona. U jednoj ruci kesa iz Binga koja joj siječe cirkulaciju, u drugoj telefon na kojem upravo dogovara termin kod logopeda za malog i objašnjava majstoru zašto bojler curi. Ona ne sjedi. Ona trči. Ona ne bistri politiku, ona vodi ministarstvo finansija, unutrašnjih poslova i socijalnog rada svoje male, disfunkcionalne porodice. Tu, na tom trotoaru, umro je mit o balkanskom muškarcu. Nije ga ubio metak, ubila ga je njegova vlastita komocija i njena spremnost da tu komociju finansira svojim živcima.

 

Lovac je postao lovina (i to dosadna)

Sjećate li se priča naših nana o "bacanju maramice"? O onim pogledima, o ašikovanju gdje se znalo ko kosi, a ko vodu nosi? Zaboravite to. Danas, ako žena ne napravi prvi korak, ostaće neudata ili će čekati da se princ na bijelom konju sjeti da siđe s konja i prestane skrolati TikTok. Muškarci su postali pasivni posmatrači vlastitih ljubavnih života. Žena danas mora biti i režiser i glavni glumac i publika. Ona prilazi, ona bira, ona diktira tempo. Zašto? Jer on "ne bi da smeta", ili još gore, jer je navikao da mu se stvari serviraju kao pita za ručak. Ta pasivnost nije romantična "misterioznost"; to je kastracija ambicije. Žena ne lovi zato što je postala predator, nego zato što je s druge strane truplo koje čeka da ga neko oživi poljupcem – ili šamarom.

 

Brak d.o.o. – Ti si CEO, on je počasni predsjednik

I kad ga "upeca", šta dobije? Dobije dijete od 85 kilograma s bradom. Dobrodošle u korporaciju "Brak", gdje žena postaje CEO koji nikad ne spava. Njeni svakodnevni zadaci su: Finansijska logistika: On misli da se struja plaća sama od sebe, a da se hrana materijalizira u frižideru magijom ljubavi. Ona je ta koja zna kad ističe registracija, ona kalkuliše hoće li se imati za more ili će se krečiti hodnik. On donese platu (ako je ima) i osjeća se kao kralj, ne shvatająći da ta plata pokrije prvih 12 dana u mjesecu. Ostatak magije izvodi ona. Emocionalni menadžment: Kad dijete padne, mama trči. Kad on dobije temperaturu 37,2, mama zove hitnu pomoć jer on "vidi tunel i svjetlo". Ona hendla njegove nesigurnosti, njegove sukobe sa šefom, i pritom odgaja djecu da ne budu isti takvi emocionalni invalidi. Socijalni kapital: Stvarna moć na Balkanu se preselila sa javnih trgova u Viber grupe. "Mame III-2", "Rođendan Lejla", "Zimnica 2024". Tu se kroji sudbina. Ona kupuje poklon njegovoj majci za Bajram. Ona pamti rođendane njegove braće. Da nije nje, on bi bio socijalni pustinjak koji bi zaboravio i vlastiti datum rođenja.

 

Cijena lažnog "Alfa" statusa: Silom gazda u kući

Nemojte mi prodavati feminizam zapadnog tipa o "osnaženim ženama" u ovom kontekstu. Ovo nije empowerment. Ovo je preživljavanje. Ova žena nije željela da bude general. Ona je htjela partnera, saborca. Ali kad se okrenula, vidjela je da je rov prazan i da neko mora držati liniju. To nije ambicija, to je očaj. Taj famozni "tihi matrijarhat" o kojem sociolozi drobe nije pobjeda žena; to je naša najveća tragedija. Cijena? Burnout. Sagorijevanje tihog izvršnog direktora. Žene postaju tvrde, gube onu mekoću koju su možda htjele sačuvati, jer oklop ne možeš skinuti kad si stalno na frontu. Najgora od svega je ona "samoća u dvoje". Ležiš pored nekoga ko bi te trebao štititi, a znaš da, ako zagusti, ti si ta koja će morati smisliti izlaz. Ta kognitivna disonanca – živjeti s "muškarcem" koji je funkcionalno zavisan od tebe kao saksija od zalijevanja – razara libido brže od menopauze.

 

Pustite ih da propadnu

I šta sad? Hoćemo li praviti radionice za dječake? Kasno je za ove matore konje. Paradoks je sljedeći: svojim preuzimanjem kormila, mi nenamjerno uzgajamo sljedeću generaciju pasivnih muškaraca. Gledaju oca kako "bleji", i majku koja "rješava". I uče. Jedini način da se spasi balkanski muškarac – i balkanska žena – jeste brutalan čin strateške sabotaže. Drage moje, to je ona teška arbitraža: morate pustiti stvari da propadnu. Neka isključe struju. Neka dijete ode u školu u poderanim patikama jer on nije kupio nove. Neka mu majka ostane bez poklona. Prestanite biti "Gazda kuće" iz nužde. Prestanite popunjavati vakuum koji je nastao njihovom ljenjošću. Jer dokle god vi držite sva četiri ćoška kuće, on će misliti da kuća lebdi. Vrijeme je da se sruši mit, pa makar nas ruševine sve poklopile. Možda se iz te prašine, napokon, digne neko ko će znati sam sebi zavezati pertle. Do tada, uživajte u kafi, "analitičari". Račun je, ionako, već platila žena.