← Nazad

Ples mrtvih fazana: Od Titovog Bugojna do Konakovicevog Brisela

22.01.2026

Balet mrtvih fazana: Od Titovog Bugojna do Konakovićevog Brisela

Piše: Adisa Huseinbegović

U sumrak jedne epohe, negdje u maglama bugojanskih lovišta, odigravao se ritual koji preciznije od bilo koje političke teorije objašnjava anatomiju vlasti na ovim prostorima. Josip Broz Tito u dubokoj jeseni svog života, sa rukom koja je više podrhtavala od starosti nego od uzbuđenja, podizao je pušku. Oko njega, kordon partijskih aparatčika, na čelu sa brkatim meštrom iluzija Stanetom Dolancom, držao je dah. Pucanj. Tišina. A onda, iz grmlja, uz lepet krila koji prkosi zakonima fizike i biologije, poletjela bi ptica i istog trena pala kao pokošena.
Legenda kaže da je Dolanc, u zanosu poltronskog ekstazija, uzviknuo rečenicu koja bi trebala biti uklesana na ulazu u svaku instituciju Bosne i Hercegovine: „Druže Stari, ovo još nikad nisam vidio! Mrtvi fazani, a lete!“
Nije to bila ornitologija, to je bila dijagnoza. Fazan, ta pernata igračka aristokracije koju je na naše trusno tlo u 19. stoljeću uvezao grof Marko Bombelles na imanje nedaleko od Varaždina, nikada ovdje nije bio samo lovina. Od grofovskog hobija do komunističke simulacije moći, fazan je evoluirao u vrhovnu metaforu sistemske laži. On je preparirani simbol uspjeha u društvu koje organski truhne.
Danas, pedeset godina kasnije, dok gledamo politički teatar apsurda u režiji aktuelne "Trojke" (SDP, NiP, Naša stranka), jasno je da se lov nije završio. Samo su se promijenili lovci, a bogami i publika je postala ciničnija. Mi više ne živimo u državi; mi živimo u neprekidnom baletu mrtvih fazana, gdje se diplomatska kapitulacija servira s ukusom pobjede, a "evropski put" nije ništa drugo do slobodni pad preparirane ptice bačene rukom diletanta.

Štulićev krik u teatar poltronstva

Kada je Branimir Johnny Štulić 1983. godine, te Orwellovske godine našeg raspada, zarežao u mikrofon: „Zašto tražiš karizmu u sebi, punjena ptico?“, nije se obraćao lovcima, već onima koji su pristali biti lovina. Pjesma „Kad fazani lete“ nije bila muzička numera, već medicinski nalaz gangrene koja je zahvatila društveno tkivo. Štulić je vidio ono što mi danas živimo – ljude bez suštine, ispražnjene od ideala i napunjene oportunizmom, piljevinom demagogije i strahom od gubitka privilegija.

Te 1983. godine, dok su fazani letjeli iznad glava partijskih sekretara, osjećala se mučnina. Danas, ta mučnina je postala hronično stanje, stil života. Fazani su preživjeli devedesete. Oh, kako su samo vješto preživjeli! Skinuli su petokrake, obukli su nacionalne dresove, pa su se onda presvukli u loše skrojena "evropska odijela" kupljena na rasprodaji diplomatske bižuterije.
Ali suština je ostala ista: oni su punjene ptice. I dalje lete samo onako kako ih sistem baci.

Trojka i ornitološka diplomatija

Ako je Tito imao Dolanca da baca mrtve ptice kako bi održao mit o nepogrešivom strijelcu, koga danas imamo? Imamo vlast "Trojke", koja je ulogu Dolanca podigla na nivo državne strategije. Oni nisu lovci. Da se ne lažemo, u ovoj geopolitičkoj šumi, Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto nisu ti koji drže pušku. Puška je u rukama Milorada Dodika i Dragana Čovića, ili pak u rukama ciničnih birokrata iz Brisela i američke ambasade koji ovaj safari posmatraju sa sigurne udaljenosti.
Lideri "Trojke" su moderni bacači ptica. Njihov posao je da iz zamrzivača izvade davno krepani proces reformi, da ga malo očiste od inja, i da ga u ključnom trenutku – obično nakon nekog ponižavajućeg sastanka u Laktašima ili Mostaru – bace visoko u zrak.
Gledajte ih kako to rade. Sa kakvim entuzijazmom nam Konaković objašnjava da je "kompromis" zapravo pobjeda, dok Dodik u pozadini briše cipele Ustavom ove zemlje. To je ta "ornitološka diplomatija". Svaki put kad pristanu na ustupak koji podriva državu, oni bace mrtvog fazana u zrak i viču: "Evo ga! Leti! Evropski put leti!"
A fazan, jadan, punjen slamom praznih obećanja i piljevinom loših procjena, napravi luk i tresne o zemlju. Ali nema veze. Kamere su snimile onaj djelić sekunde dok je bio u zraku. Slika je otišla u eter. Briselski birokrati, koji vole tu vrstu teatra jer im opravdava dnevnice, aplaudiraju. "Vidite," kažu Sattler i Murphy, "ptice u Bosni ipak lete."

Historijski kompromis kao prepariranje stvarnosti

Ono što trenutna vlast naziva "politikom kompromisa" i "relaksacijom odnosa" zapravo je proces prepariranja. Uzmite bilo koji ključni zakon o kojem se pregovara – od Izbornog zakona do zakona o sudovima. Šta se tu dešava? Iscijedi se sva suština, izvadi se svaka odredba koja bi ovu zemlju učinila funkcionalnom državom, a onda se ta prazna ljuštura napuni ustupcima etnonacionalnim kabadahijama.

Kada takav zakon bude usvojen, on izgleda kao zakon. Ima članove, ima paragrafe, ima perje. Ali on je mrtav. On ne diše. On je punjena ptica koja služi samo kao ukras u Dodikovom ili Čovićevom lovačkom salonu.
A naši "bacači"? Oni stoje pored, brišu znoj sa čela i ubjeđuju nas da je to vrhunac „Quiet Luxury Nursery“ politike. Pokušavaju nam prodati priču da je njihova nesposobnost zapravo mudrost, a njihov strah od konfrontacije – državnička vizija. To je onaj štulićevski momenat kada shvatiš da karizme nema, da je "Džoni" bio u pravu, i da su pred tobom samo lutke od krvi i mesa, vođene nevidljivim koncima međunarodnog faktora koji samo želi mir u rezervatu.
Oni su asistenti u lovu u kojem je Bosna i Hercegovina lovina. I to asistenti koji su toliko sretni što su uopće pozvani na lov, da će sami sebi vezati noge samo da bi Vođe bile zadovoljne ulovom.

Publika koja zna istinu

Najtragičniji dio ovog baleta nije u onima koji bacaju fazane, već u nama koji to gledamo. Mi smo publika u tom teatru apsurda. Baš kao i oni seljaci i tjelohranitelji u Bugojnu nekad, koji su morali glumiti oduševljenje kad Maršal "pogodi", tako i mi danas gledamo vijesti.
Znamo da je ptica mrtva. Vidimo ukočena krila. Osjećamo smrad raspadanja koji se širi iz zgrade Parlamenta i Vijeća ministara. Ali šutimo. Ili još gore, učestvujemo u kolektivnoj laži. Klimamo glavom na fraze o "otvorenim vratima EU", o "historijskim šansama", o "milijardama iz Plana rasta".
Zašto? Zato što je istina previše bolna. Priznati da su fazani mrtvi značilo bi priznati da je lov završen i da smo mi ostali sami u šumi, bez oružja i bez kompasa. Lakše je vjerovati u iluziju leta. Lakše je vjerovati da ovi diletanti znaju šta rade, nego se suočiti sa činjenicom da nas vode ljudi čiji se politički horizont završava na prvoj krivini gdje gube fotelju.

Ovaj "teatar poltronstva" nije nov, on je atavizam. On je duboko ukorijenjen u naš mentalitet provincije koja uvijek čeka da joj neko iz Beča, Beograda ili Brisela baci mrvicu pažnje. A mi ćemo zauzvrat bacati svoje dostojanstvo u zrak, pretvarajući se da je to let u budućnost.

Suton u lovištu

Dok se nebo nad Sarajevom crni od mrtvih fazana koji padaju sa visina lažnog optimizma, ostaje pitanje: gdje će sve te punjene ptice stati kad se predstava završi?
Depoi naše historije su već prepuni. Tamo, negdje između Titovih lovačkih trofeja i srušenih bista, između izblijedjelih zastava i propalih ideologija, pravi se mjesto za novu kolekciju. Kolekciju "reformskih zakona" Trojke. Kolekciju diplomatskih nota koje nisu vrijedile papira na kojem su napisane.
Jednog dana, neki novi kustosi će brisati prašinu s tih ptica. Čudit će se kako su ljudi mogli vjerovati da to može letjeti. Smijat će se apsurdu vremena u kojem je kapitulacija proglašavana pobjedom, a diletantizam vrhunskom politikom.
Ali do tada, predstava mora da se nastavi. Muzika svira, doduše malo raštimano. Konaković popravlja kravatu, Nikšić namješta naočale, Forto gleda u mobitel. Čuje se glas režisera iz sjene.
"Pripremite ptice!" viče neko iz međunarodne zajednice. "Idemo još jedan krug! Još jedan let za kamere!"
I fazani opet lete. Mrtvi, hladni, punjeni lažima. A mi? Mi gledamo gore, u to sivo nebo, i čekamo da gravitacija, ta nepotkupljiva sila u ovom univerzumu, odradi svoje. Tresak je neizbježan. Samo je pitanje koliko će nas boljeti kad iluzija konačno padne na glavu.
Jer, kao što reče Štulić: „Ravno do dna...“ Ali ovaj put, bojim se, nema nikoga da to otpjeva s onim bijesom koji bi nas mogao probuditi. Ostali su samo oni koji aplaudiraju mrtvim pticama.