Najveći iluzionista 20. vijeka: Kako je drug Stari pilio Bosnu na pola

Volimo mi, balkanski narodi, dobru šuplju. Mitove, legende, priče o nevjerovatnim podvizima naših vođa koje graniče s naučnom fantastikom. Jedna od najdražih, koja se i danas vrti po internetu i sijelima, jeste ona iz filma Žige Virca o tome kako je drug Tito, neprevaziđeni iluzionista u belom odelu, na foru prodao Jugoslovenski svemirski program Amerikancima. Uvalio im je, kaže mit, tehnologiju koju nismo ni imali, a Kenedi, naivčina, iskeširao je milijarde dolara da bi prestigao Ruse. Genijalna priča. Toliko je dobra da je skoro pa nebitno što je laž.

Zapravo, to je možda i najbolja, najsočnija metafora za čitavu onu našu bivšu državu. Jugoslavija je bila upravo to: jedan veliki, skupi, vanjskopolitički teatar. Predstava za Istok i Zapad, pažljivo režirana iluzija o radničkom samoupravljanju, nesvrstanosti i blagostanju, dok se iza kulisa odvijala sasvim drugačija priča. Drama u kojoj je Bosna, po običaju, igrala glavnu budalu. Na kraju predstave platili smo ceh u krvi.

Spomenici megalomanije na bosanskoj grbači

Dok je bosanska raja, opijena propagandom o letu na Mjesec, maštala o zvijezdama, duboko pod zemljom, u utrobi planine Plješevice kod Bihaća, ta se iluzija pretvarala u monstruozni beton. Dok smo pjevali "od Vardara pa do Triglava", neko je vrlo precizno odlučio gdje će biti srce vojne moći te države i, još važnije, ko će biti prvi na udaru ako iluzija pukne.

Tu, u srcu Bosanske krajine, nicao je "Objekt 505", podzemni aerodrom Željava. Kriptonim dostojan James Bond filma za projekat koji je progutao, po nekim procjenama, između šest i osam milijardi američkih dolara. Neki idu i do dvanaest. Hajmo to prevesti na jezik koji razumijemo: za te pare se mogla sagraditi mreža autoputa kroz cijelu Jugoslaviju, i to sa šest traka i zlatnim bankinama. Svako selo u Bosni moglo se pretvoriti u Švicarsku.

Ali ne. Novac je otišao u tunele, piste i betonske hangare dizajnirane da izdrže nuklearni udar od 20 kilotona. Zašto baš tu? Zašto u Bihaću, a ne negdje u pitomoj Šumadiji ili bogatom Zagorju? Odgovor je prost, onakav kakav historija na ovim prostorima unaprijed zabilježi. Zato što je Bosna u toj velikoj iluziji bila predodređena da bude tampon zona. Štit. Prva linija odbrane i, posljedično, prva linija žrtvovanja. U slučaju "ako krene po zlu", udar bi se slomio na našoj grbači. Željava nije bila simbol moći Jugoslavije; ona je bila spomenik planiranoj žrtvi Bosne. Betonski pečat na našoj sudbini topovskog mesa.

Ekonomski kolonijalizam pod petokrakom

Pedeset godina šopali su nas, ko ćurke pred klanje, iluzijom o tome kako su "razvijene" republike, Slovenija i Hrvatska, a naročito Srbija sa svojim administrativnim aparatom, "hranile" nerazvijenu Bosnu i ostale siromahe juga. Povrh svega pričali su nam priču o Fondu za nerazvijene, o solidarnosti, o bratstvu i jedinstvu koje se ogleda u tome što nam Zagreb i Beograd udjeljuju milostinju.

Gdje je završio stvarni novac? Ispravka! Gdje je završio NAŠ novac?

Pogledajmo mapu jugoslovenske industrije. Gdje su bile topionice, rudnici, koksare, termoelektrane? Gdje je bila prljava, teška industrija koja truje zemlju, vodu i zrak? U Zenici, u Tuzli, u Kaknju, u Varešu, u Banovićima, u Maglaju. Bosna je sistematski pretvorena u sirovinski bazen i fabrički dimnjak Jugoslavije. Naš ugalj je pokretao njihove fabrike. Naše željezo je liveno u njihove mašine. Naša šuma je završavala u njihovom namještaju koji se izvozio za devize. Naša struja iz Neretve i Drine osvjetljavala je njihove metropole.

Zauzvrat smo dobili status "nerazvijene republike". Prodavali smo im rudu i struju po administrativno određenim, smiješno niskim cijenama, kao što danas Neka prodaje Kabiriju, a onda od njih kupovali finalne proizvode – frižidere, televizore, automobile – po svjetskim cijenama. Sirovine su išle iz Bosne za bagatelu, a finalni proizvod, pamet, administracija, banke i vanjskotrgovinska preduzeća koja su ubirala kajmak bili su u Beogradu i Zagrebu. U Sarajevo je stizala razrijeđena surutka. To nije bila solidarnost; to je bio klasični, interni kolonijalizam.

Vrhunac iluzionističke vještine druga Starog i njegove partijske mašinerije bio je upravo taj Fond za nerazvijene. Oduzmu ti milijardu kroz jeftine sirovine, a onda ti kroz Fond "daju" kredit od sto miliona, koji puniš upravo ti, i još ti nabijaju na nos kako si nesposoban i kako ovisiš o njihovoj pomoći. Smrdi malo na druga Neku – profesionalna deformacija usljed odanosti partiji. Šta li?

Račun je stigao, platili smo ga u krvi

A onda je iluzija pukla. Godine 1992, JNA u povlačenju aktivirala je 56 tona eksploziva u utrobi Plješevice. Tutanj koji je odjeknuo nije uništio samo najskuplji vojni objekat u Evropi. Simbolički, taj je prasak označio kraj velike predstave. Dimna zavjesa se razišla, a na pozornici je ostala gola istina.

Kad se podvukla crta, šta je ostalo Bosni? Beogradu i Zagrebu su ostale njihove banke, fabrike finalnih proizvoda, sačuvana infrastruktura i akumulirani kapital. Silna odmarališta po Dalmaciji, isfinansirana bosanskom radničkom mukom. Njihovi direktori su postali tajkuni, a partijski stanovi pretvoreni u privatno vlasništvo.

Nama su ostali krateri zeničke Željezare i ekološki dugovi koje će otplaćivati generacije. Ostale su nam hiljade hektara uništene šume. Ostala su nam isušena korita rijeka. Ostale su nam tone uništenog, beskorisnog betona u planinama i hiljade minskih polja. Ostala nam je planski nerazvijena ekonomija, nesposobna da stane na svoje noge jer joj decenijama nisu dali da prohoda. Ostavili su nam generacije prisiljene da idu u Njemačku jer je bogatstvo njihove zemlje, krv i znoj njihovih očeva, decenijama ubrizgavano kao infuzija u tuđe ekonomske i geopolitičke projekte.

Pilio nas je drug Stari decenijama, polako i sistematski, kao mađioničar što pilu zabija u kutiju. A mi smo, opijeni dimom bratstva i jedinstva, aplaudirali na suh hljeb i igru za naivne. Na kraju trika, račun smo platili u krvi.

Da ne zaboravi – ostali su nam i tvrdokorni jugonostalgičari.

objavljeno na Stav.ba