Bosanac - jeftina radna snaga, skup ego - verzija ausländer

Psihološko siromaštvo "self-made" čovjeka

Piše: Adisa Huseinbegović Muhasilović

 

Kada se sivi metalik Audi A6, sa onim specifičnim mirisom novog lizinga i ustajalog duhana, parkira na trotoar ispred granapa u nekoj bosanskoj kasabi, ne parkira se tu samo automobil. Parkira se čitava jedna psihopatologija. Parkira se dijagnoza. Iz njega izlazi On – heroj naše tranzicije, vitez "bauštele", čovjek koji je pobijedio sistem tako što je postao njegov najposlušniji rob. On je Bosanac u Njemačkoj. On je Hans radnim danima, a Paša vikendom. I on je, u svojoj suštini, hodajuća definicija skupe ambalaže za jeftinu robu.

 

Njegov ego je monumentalan, veći od katedrale u Kelnu, a opet krhkiji od onog porculana koji mu mati čuva u vitrini "za goste".

Fascinantno je posmatrati taj sociološki fenomen odbrane od etikete "Ausländer". Dok Turčin u Njemačkoj gradi svoju malu Tursku, stvarajući ekonomsku mrežu unutar koje se kreće kao riba u vodi, dok Albanac koristi plemensku lojalnost kao armirani beton za svoje poslovanje, a Grk sistematski muze njemačku birokratiju sa osmijehom mediteranskog prevaranta – Bosanac radi nešto sasvim drugo. Bosanac ratuje.

 

On vodi tihi, iscrpljujući rat protiv činjenice da je tamo negdje, u hladnom Stuttgartu ili Münchenu, on samo broj. Potrošna roba. Jeftina radna snaga. Taj "Ausländer" status, koji drugi narodi prihvataju kao trenutnu tržišnu realnost ili stepenicu ka cilju, za Bosanca je uvreda biblijskih razmjera. To je žig sramote koji peče kožu. I kako on liječi tu opekotinu? Ne pameću. Ne strategijom. Liječi je egom.

Tu dolazimo do onoga što volimo zvati "ponos", a što je zapravo samo eufemizam za emocionalni hendikep. Taj naš famozni "skupi ego" nije ništa drugo do kratka pamet. To je onaj specifični, bosanski inat koji je potpuno beskoristan u kapitalizmu, ali smrtonosan za psihu pojedinca.

 

Zašto Albanac nema taj problem? Zato što Albanac zna ko je, i njemačka "bauštela" mu ne oduzima identitet, ona mu ga finansira. Turčin zna da je carstvo iza njega. A Bosanac? Bosanac je individua u slobodnom padu, čovjek bez kolektivnog kičmenog stuba, koji svoj identitet pokušava kupiti u Outlet centru u Metzingenu.

 

Onog trenutka kada obuče taj Boss sako (koji mu je u ramenima tijesan, ali u struku "taman"), on pokušava da ubije onog "muju" u sebi koji je došao sa cekerom. Ali paradoks je u tome što taj rat vodi protiv verzije sebe koja više ne postoji. On se dokazuje komšiji koji mu zavidi samo na autu, a ne na životu. On se dokazuje rodbini koja ga voli onoliko koliko eura ima u džepu. On se dokazuje konobaru u Sarajevu, ostavljajući bakšiš koji je veći od njegove satnice na skeli, samo da bi na pet sekundi kupio osjećaj da je "beg".

 

To je to psihološko siromaštvo "self-made" čovjeka s Balkana. On nije "self-made"; on je "fear-made". Njega je napravio strah. Strah da će ostati niko i ništa.

 

I zato je njegov ego tako skup. Zato što se mora održavati iluzijom. On ne može priznati da je u Njemačkoj manji od makovog zrna, da šuti dok mu Švabo broji minute pauze, da guta knedle koje imaju ukus maltera i poniženja. Ne, on to ne smije priznati. Zato, kad dođe ovamo, taj potisnuti kompleks manje vrijednosti eksplodira u orgiju bahatosti.

 

To nije uspjeh. To je kompenzacija. To je emocionalna štaka kojom se podupire čovjek koji je unutra slomljen. Taj njegov "uspjeh" je kula od karata koju drži na okupu samo pogled drugih ljudi. Ako ga niko ne gleda, ako mu se niko ne divi, ako niko ne kaže "vidi ga što je uspio", on prestaje postojati.

 

Dok drugi narodi s Balkana u dijaspori grade budućnost, Bosanac gradi fasadu. On je jedini koji je spreman jesti paštetu mjesec dana u Frankfurtu da bi jedan dan jeo janjetinu u Jablanici, i pritom bio najglasniji u kafani. To nije mentalitet pobjednika. To je mentalitet žrtve koja je dobila malo novca, ali nimalo mudrosti.

 

Na kraju balade, kad se Audi okrene nazad prema granici, a svjetla zavičaja nestanu u retrovizoru, ostaje samo on. Sam sa svojim skupim egom u jeftinom stanu od 40 kvadrata u predgrađu nekog njemačkog industrijskog grada. I tišina. Tišina koja vrišti da je sav taj sjaj samo pozlaćena rešetka kaveza u koji je sam ušao, misleći da ulazi u dvorac.