Bosanac - jeftina radna snaga, skup ego: Psihološko siromaštvo "self-made" čovjeka

Piše: Adisa Huseinbegović Muhasilović

Parkirao je Audija na trotoar. Ne zato što nije bilo mjesta na parkingu, nego zato što Audi na trotoaru zauzima više prostora u tuđim očima nego na iscrtanoj liniji. Izašao je, namjestio sako koji ga u ramenima zateže taman toliko da ga podsjeća da je živ, i ušao u kafić kao da ga kupuje, a ne kao da je došao na espresso.

On je taj. "Self-made" Bosanac. Heroj tranzicije. Onaj što je "uspio".

Na LinkedInu mu piše "Senior Executive", "Team Leader" ili neka druga anglosaksonska kovanica koja zvuči kao da popravlja nuklearne reaktore, a ne da prodaje maglu ili upravlja ljudskim resursima u firmi koja pere novac stranim investitorima. On je visokoefikasan. On je mašina. On ne spava, on "grinda".

Ali, ako se približite dovoljno blizu – i pritom uspijete probiti taj zid od Tom Ford parfema i arogancije – osjetit ćete jedan drugi miris. Miris vlage iz prizemlja u kojem je odrastao. Miris straha da će se vratiti tamo odakle je pobjegao.

Bijeg od motike u Hugo Boss

Ovi naši novi menadžeri, direktori i IT gurui nisu postali to što jesu zato što su ganjali snove. Ne, to je američka priča. Bosanac postaje uspješan jer bježi od noćne more. On je visokoefikasan jer je u njegovom DNK kodu upisano sjećanje na oca koji je lomio kičmu za crkavicu i majku koja je razvlačila pitu od ničega.

On je radničko dijete koje je naučilo da koristi Excel tabelu kao oružje. I tu nastaje problem.

Njegov rad je jeftin, ne u monetarnom smislu – on naplaćuje masno – nego u smislu onoga što daje zauzvrat. Daje svoje zdravlje, svoje vrijeme, svoju dušu, sve za potvrdu da više nije fukara. Ali njegov ego? E, taj ego je najskuplja stvar na Balkanu.

Taj ego nije ponos. To je štit. To je armirani beton saliven preko djetinjstva koje je boljelo.

Emocionalni "overdraft"

Ponašanje našeg "uspješnog" čovjeka školski je primjer onoga što bih nazvala emocionalnim prekoračenjem (overdraft). On troši samopouzdanje koje nema.

Svaki put kad se izdere na konobara jer kafa nije dovoljno topla, svaki put kad "spusti" kolegu na sastanku da bi on izgledao pametniji, on ne pokazuje moć. On pegla karticu koja je odavno u minusu. On koristi aroganciju da sakrije činjenicu da se, usprkos njemačkom automobilu i tituli, i dalje osjeća kao onaj mali dječak u gumenim čizmama kojem su se smijali jer nije imao originalne patike.

Njegov ego je skup jer zahtijeva konstantno održavanje. Zahtijeva publiku. Šta ti vrijedi uspjeh ako komšija ne crkne od muke? U toj provincijskoj jednačini, tvoj uspjeh se ne mjeri onim što si stvorio, već onim koliko si se izdigao iznad onih s kojima si do jučer dijelio haustor.

Rat sa bivšim sobom

Najveća tragedija ovog našeg "self-made" mučenika je u tome što on ne vodi rat sa tržištem, sa konkurencijom, pa čak ni sa državom. On vodi rat sa verzijom sebe koja više ne postoji, ali koja ga proganja.

On mora voziti taj auto, ne zato što voli vožnju, nego zato što je taj lim jedina barijera između njega i onog blata iz kojeg je nikao. Koža na sjedištima mora biti prava, jer je njegova sigurnost lažna. On kupuje satove koje ne zna naviti, pije vina čija imena ne zna izgovoriti, i prezire sirotinju sa žarom koji može imati samo neko ko se smrtno plaši da je i dalje jedan od njih.

To je psihološko siromaštvo najgore vrste. Džepovi su puni, a duša je u stečaju.

On je efikasan radnik, da. Najbolji. Jer samo onaj ko bježi od gladi trči tako brzo. Ali kad stane, kad se svjetla pogase i kad ostane sam sa sobom u tom skupom stanu... tišina je preglasna. Jer tamo nema publike da aplaudira njegovom egu. Tamo je samo onaj uplašeni dječak, koji se pita kada će neko provaliti da je sve ovo samo jedna velika, skupa prevara.

Bosanac je možda izašao iz provincije, obukao odijelo i naučio engleski. Ali provincija – ona teška, ljepljiva, zavidna i nesigurna provincija – nikad nije izašla iz njega. I to je taj dug koji on plaća svojim skupim egom, svakog dana, s kamatama.