Biohemijska predaja i svilene gaće: Dženaza za Balkanskog Alfu

Gledam neki dan niz ulicu, pa ne znam bi li plakala ili bih se smijala, ili bih jednostavno pitala jednog prolaznika: “Izvini, jesi li ti muško ili samo pratiš modu?” Đe nestade brčina i kršni momak? Šta nam to napraviše od muškadije!

Nije ovo više pitanje estetike, niti je ovo žal za nekim prošlim vremenima kada je muškarac smrdio na duhan, znoj i težak rad. Ovo je dijagnoza. Pred našim očima se odvija tiha, ali brutalna evolucijska – ili bolje reći devolucijska – promjena. Urbani prostor, taj betonski kavez u koji smo dobrovoljno zatvorili našu divlju narav, konačno je pobijedio biologiju. Balkan, donedavno posljednja utvrda testosterona u Evropi, pao je šapatom. Nije bilo bitke, nije bilo pregovora; samo tiha predaja uz chai latte i hidratantnu kremu sa zaštitnim faktorom 50.

Biohemijska kastracija: Mikroplastika umjesto muškosti

Hajde da se ne lažemo i da ne krivimo “zapadne vrijednosti” ili liberalne agende za sve. Problem je mnogo dublji, on je u vodi koju pijemo i u zraku koji dišemo. Moderno okruženje je postalo neprijateljsko tlo za muški hormon.

Naše dede su imali testosteron koji bi danas bio klasificiran kao doping. Oni su jeli hranu iz zemlje, disali zrak planine i rješavali konflikte šakama ili rakijom. Današnji urbani muškarac, taj uzorni primjerak vrste Homo Sapiens Sjedilački, u dobi od 25 do 45 godina, biološki je drugačiji organizam. Njegovo tijelo je deponija mikroplastike, ksenoestrogena iz plastičnih brendiranih flašica i kortizola izazvanog ne stvarnom opasnošću, već pasivno-agresivnim emailom od šefa.

Negdje usput krenula je androgena invazija na selo i pitanje: Dokle ćemo trpiti ove ‘plišane’ muškarce? Pa dokle god imamo internet. Jer, vidite, androginija nije modni krik. To je fiziološka adaptacija. U svijetu gdje ti ne treba mišić da bi preživio, tijelo odbacuje “skupe” resurse. Održavanje mišićne mase i visokog nivoa testosterona je energetski skupo. A priroda je, baš kao i naši tajkuni, škrta. Ako ne moraš loviti vepra da nahraniš porodicu, već naručuješ Glovo, tvoje tijelo kaže: “Gasi mašinu, daj mu oblije kukove i meku kožu, lakše će se uklopiti u open space kancelariju.”

To je biohemijska predaja. Grad je pobijedio selo u venama naših muškaraca. Ratnik je postao suvišan, a na njegovo mjesto je došao androgin – biće neodređenog spola koje je savršeno dizajnirano za sjedenje, tipkanje, klimanje glavom i treptanje okicama.

Paradoks hranitelja: Trijumf “Soft-Boy” estetike

Ali, stanite malo. Prije nego što potpuno otpišemo ove nove, plišane momke, moramo razumjeti surovu logiku tržišta – i ekonomskog i onog ljubavnog, koji je prošao put od sablje do depilacije: Zašto današnji momci više liče na svoje sestre nego na očeve?

Odgovor leži u novčaniku.

Živimo u eri visoke inflacije, tehnološke dominacije i korporativnog fašizma. U tom svijetu, onaj stari, sirovi Balkanski Alfa mužjak – što lupi šakom o sto i ne zna upaliti veš mašinu – postao je ekonomski rizik. On je nestabilan. On je “problematičan za HR odjel”. On ne zna “iskomunicirati osjećaje”.

S druge strane, imamo novu strategiju preživljavanja: “Soft-Boy”. On je njegovan, on je empatičan (ili bar dobro glumi), on nosi oversize džempere koji skrivaju nedostatak ramena. I on, drage moje, zarađuje. U ekonomiji znanja, prefinjenost signalizira status. Grubost signalizira radničku klasu, a radnička klasa je danas, nažalost, sinonim za siromaštvo.

Žene, vječne pragmatičarke zbunjenih umova, to osjete. Iako će na kafi kukati kako nema “pravih muških”, one će se udati za ovog androgenog menadžera projekata. Zašto? Zato što je on sigurna luka. On ne ide u kafanu da razbija čaše; on ide na pilates. On nije opasnost; on je resurs. Njegova mekoća je njegov oklop. Paradoksalno, postati “manje muško” postala je vrhunska strategija za ispunjavanje one drevne muške uloge – donošenja hljeba na sto. Samo što taj hljeb sada donosi neko ko izgleda kao da bi se rasplakao da mu pukne nokat.

Ritualno samoubistvo radničke klase: Teretana kao muzej

Međutim, postoji tu i tragedija koju naš provincijski mentalitet teško vari. Pitanje : Zašto je nestanak macho tipa ritualno samoubistvo radničke klase?

Ono što mi nazivamo “pravim muškarcem” – slika kršnog preplanulog momka u radničkom kombinezonu – ekonomski je istisnuta. Nisu oni nestali jer su htjeli, nestali su jer za njih nema mjesta. Automatizacija, digitalizacija i smrt teške industrije na Balkanu ubili su potrebu za fizičkom snagom. Mišići, koji su nekad bili alat za rad, sada su postali estetski dodatak.

Pogledajte teretane. One su pune, krcate. Ali to nisu mišići koji grade pruge ili kuće. To su “ukrasni” mišići. Današnji muškarac ide u teretanu da bi izgledao kao muškarac, jer se ne osjeća kao muškarac u svom svakodnevnom životu. To je tužni teatar muškosti. Svilene gaće i uske hlače: Je l’ ovo kraj pravog Balkanca ili samo loš vic? To je kostimografija.

Onaj stari mačo tip, koji nije morao vježbati jer je cijeli dan tovario ugalj, sada je relikt prošlosti. Njega gledamo sa podozrenjem. Ako si previše grub, previše glasan, previše “muško” na onaj starinski način, društvo te marginalizira. Ti si seljak, ti si nasilnik, ti si neprilagođen. Novi muškarac je dizajniran da bude bezopasan. On je kastriran, ne skalpelom, već društvenim ugovorom koji kaže: “Budi fin, budi tih, budi lijep i možda ćeš dobiti kredit za stan.”

Zaključak: Depilirana budućnost

Nekad ralo i volovi, danas puder i botoksi: Kud plovi ovaj muški brod?

Plovi pravo u luku potpune androgenije. Granice se brišu. Muškarci postaju sve nježniji, ne zato što su postali bolji ljudi, već zato što je to jedini način da opstanu u svijetu koji je dizajniran za poslušne potrošače, a ne za neukrotive gorštake.

Fizičke promjene – uži kukovi, manje dlaka, mekše crte lica – samo su vanjska manifestacija unutrašnjeg poraza. Duh Balkana, onaj divlji, nepredvidivi, ponekad i surovi duh, polako isparava pod neonkama tržnih centara.

Možemo mi kukati za “brčinama” i “kršnim momcima” do sutra, ali činjenica je da smo ih mi – kao društvo, kao majke koje maze sinove, kao žene koje traže sigurnost, i kao sistem koji nagrađuje konformizam – sami uništili. Ostaje nam samo da gledamo ove nove generacije kako, u svojim uskim hlačama koje zaustavljaju cirkulaciju i protok spermija, koračaju u budućnost gdje je vrhunac muškosti znati koja krema ide za područje oko očiju.

Možda je to napredak. A možda je to samo dokaz da kad oduzmeš čovjeku borbu, oduzmeš mu i suštinu. Kako god bilo, stari Balkanac je na aparatima, još se samo šačica suludo hrabrih bori za njegov oporavak. A ovaj novi… pa, ovaj novi upravo provjerava ima li glitera u onom novom brendiranom prajmeru 24 hour. Nek nam je bog na pomoći, jer ovi nas sigurno odbraniti neće.

Stav.ba